čuvarica snova

petak, 06.10.2006.

možda se jednom opet sritnemo...

a evo tek toliko da napišem par riči. za više nemam vrimena. mislila sam ponovno početi pisati ovaj blog, ali jednostavno mi se ne da. u životu mi je sada tako dobro da nemam potrebe pisati o bilo čemu, niti mi se uopće da ... mislim, da... žao mi je. ali nekako mi se čini da je u ovo doba najveće popularnosti bloga, meni to postalo nepotrebno. a da vam budem iskrena i nemam kada pisati jer mi faks oduzima previše vrimena. ali neću ga brisati, ja vam živim od danas do sutra, pa tko zna što ću htjet radit za mjesec, dva,tri. Gospi Od Cukara i Kali želin sve najbolje, želin vam da budete sritni, i da prebolite tužne stvari...
Možda se opet jednom sretnemo...
Vaša Leptirica

utorak, 26.09.2006.

evo me sada sam stigla...

evo me, vratila sam se samo zbog nekih ljudi... bit ću vam iskrena, nikada nisam mislila da se čovik može prominit, ali ja sam se prominila. možda zato što me je momak ostavio nakon što sam mu rekla da ga volin, ili zato što sam se razočarala u svojim prijateljima, možda i zato što su se oni razočarali u meni...a možda sam i odrasla.svakako sam se prominila. u tri miseca nisam napisala niti jedan stih, ni jednu rič, nisam nijedanput zaplakala zbog prošlosti, nisam tražila Ljubav, nisam brinula za osjećaje. Možda zato što nisam imala vrimena, a možda je to jednostavno tako tribalo bit.
nakon patnje, boli i razočaranja samoj sebi sam pokazala da mogu biti zla, da nemoram plakat zbog drugih, i da je život jako nepošten. ispravila sam gotovo sve ono što nisam volila na sebi. od sentimentalne dušice, postala sam zlica. i virujte mi da mi je život sada bolji. teško mi je i opisat ovo sve, jer ni sama nisam svjesna je li se to događa kratkotrajno, ili se zaista nešto promjenilo. jednosatvno, prestala sam živjeti u prošlosti i uvjeravati sebe da je tada sve bilo bolje. naravno, nisam sada postala ni buntovnica bez razloga, ili ogorčeno dite u pubertetu. ali prominila sam sve od stila oblačenja, ponašanja, toleriranja, i najvažnije prisjećanja. toga nema više. dobro, sad kada ovo čitam i sama sebi se činim hladna i zatvorena, a eto to nisam. uspjela sam zadržati svoju vedrinu, osmjeh, snagu i vjeru u bolje sutra. i znate čini mi se da sam bolja osoba, razmišljam razumom a ne srcem i to prvi put u životu.
ali dosta o svim promjenama, kako ste vi proveli ljeto?
moje nije bilo previše zanimljivo, radila sam i izlazila, iako rijetko. potkraj ljeta učinila sam grešku sa svojim prijateljem. neću opravdavat ni mene ni njega, niti ću se izvlačit onim: A znaš bili smo pijani pa smo završili skupa.
uglavnom, on se meni odvik sviđao, možda i ja njemu, ali nismo bili više od dobrih prijatelju. jednu subotu se napijemo i završimo skupa. on krivi mene, ja njega. od tada ne razgovarama i nepoznamo se. ali zaista je tako.bit cile priče je da sam ja bila s njim iz posve sebičnog razloga: imale su ga sve moje prije zašto ne bi i ja? tipično za malu tatinu princezu koja bi kad tad dobila ( ali nikako ne sve) što je htila.
eto osudite me, ali tako je. sad mi je žao, ali ja sam bila spremna proć preko svega, on ne. on je tako izabrao. neka mu bude. uglavnom žao mi je. teško je izugibiti nekoga za koga si mislila da mu je stalo do tebe. ali virujen da sve u životu dođe na svoje i pripuštam se u ruke vrimenu...onom budućem...

ljubim vas svih...

ponedjeljak, 29.05.2006.

do jeseni...

Danas ću se oprostit od vas. Osjećam da mi pomalo sklizi iz ruku ovaj blogski život, jer možda nisam osoba za to. Kad god uhvatim vrimena pročitam blogove ljudi koji me zanimaju, pronađem još pokoji novi, ali nemam vremena ni volje za pisanje svakog dana. Izgleda mi kao da dan nestane čim se probudim jer sam stalno negdje. A eto da vas iznenadim, otkrit ću vam da spremam i prijemni na glumačku akademiju. Valjda niste znali, ali ja sam neka amaterka glumica, imala sam par dobrih predstava i sad bi mala u glumice. Pomalo sam odustajala od tog svog sna, ali par susreta s ljudima iz prošlosti i evo, opet imam vjeru u sebe. Pa ako i ne uspijem, barem ću znati da sam pokušala. A vi svi moji dragi blogeri, čitamo se ponovno na jesen, kada će te znati s kim imate posla-glumica ili novinarka pitanje je sad. I još vam želim reći da neke od vas osjećam veoma bliskima i neću ih zaboravit. A do jeseni želim vam puno lipih vrućih dana, dobrih komada, slatkih avantura, i svega lipoga. Do jeseni.
Vaša leptirica

nedjelja, 21.05.2006.

sanjajte...

Želim se otisnuti na pučinu, buditi se jutrom i slušati pismu mora. Upoznati neke zaboravljene otoke, spavati u hladu stare masline, zaroniti u dubinu, lebdjeti s ribama, tim čudnim morskim bićima. Želim odvezati kraj svoje mlade barke i otploviti. Sanjati noćima ispod zvijezda, kupiti mjesečinu sa ogledala mora i mora njegovih očiju. Buditi se u svitaj zore dok me sunce pozdravlja, i vidi tamo, eno barka. I ribari...izvlače mriže. A galebovi čekaju, kriješte.
POĐI SA MNOM. SAMO ZATVORI OČI I SANJAJ.
Vidiš li sreću na licu onih ribara, danas je ulov dobar. Prolaze kraj nas i jednostavno nas pozdravljaju. Dobro jutro. Iskreno i od srca. I vama, kažem. Evo, izlazi sunce, i prvim poljupcima ljubi more, kao ljubavnica što se nakon noći vraća svom životu. Sjedimo na provi barke i gledamo u daljinu. Ja i on. I SVATKO TKO ŽELI SANJATI S NAMA. Bonaca je. Skidamo se i skačemo u more. Sada smo i mi ljubavnici pod okriljem sunca i u zagrljaju mora. Opet plovimo. Jedan mali otok otvara se ispred nas. Otok mojih snova. Zaista stajemo i izlazimo. Predivno. Vjetar ljubi staru maslinu ispod koje sam ja. I moja sreća. Dodiruje me po licu nježno kao lahor, riječi nema. Ostavili smo ih da ne pokvare savršenstvo. Dok promatram daljinu, pučinu, i osjećam njega pokraj mene, budi se tako jak osjećaj sreće. I savršenstva. Sunce nas polako pozdravlja, opet odlazi. I kao da im je teško još se dugo maze. More i sunce, sunce i more. I dok odlazi na nebu ostaje crvenkasti trag, znak vatrene ljubavi. I evo, tu je već par zvijezda. Ponovno sjedimo na provi, zagrljeni, bez riječi. Ah, evo i tog pokvarenog mjeseca. Prvo se pojavi samo malo, i tek nakratko obasja more. Koketira. I onda ga evo, u punom sjaju, ljubi morsku površinu, vidim ga u očima moje ljubavi. Bez srama, more i mjesec ljubuju pod okriljem noći. A ja i on, ponovno smo tek ljubavnici, željni tišine i samoće. Bez riječi. Dok mjesečina poput paučine pada nad nas, zatvaram oči ali ne želim zaspati. Slušam udaranje valova od barku, čujem poljupce mora i mjeseca, i vjetar u krošnji one masline. I čujem dva galeba, negdje i oni ljubuju. I osjećam da san dolazi, prikrada se lijepim mislima kao Žena noći, i pokušava me uspavati. Osjećam srce pokraj srca svoga, udaraju u isti čas. Jedno. Ja i on. Spustim nježno usne do njegovih, poljubim ga i zaspim. Sutra više ničega neće biti, ni sna ni savršenstva, ni mora ni sunca i mjeseca. Ali jedno ostaje. Ja i on. I svi koji žele sanjati...

ponedjeljak, 08.05.2006.

Simfonija u a-duru...

jedan jučerašnji događaj cijeli dan je bio sjena u mojima mislima.zapravo bilo ih je više. nekako o tome sam stalno mislila. moje misto je malo i događaju su tu pomalo rijetki, ali jučer ih je bilo par. i na prezentaciji knjige jedne mještanke, jedna je cura svirala violinu. zaista dirljivo. pogled mi je zapao na jednog starijeg čovjeka koji je plakao. onako skrivečki. brisao je oči rupčićem i plakao. ja sam ga gledala i tražila razlog zašto on plače. zašto mu je ta Simfonija u a-duru izmamila suze? hoću li možda ja jednog dana slušati neke poznate mi stihove i note i plakati za nekom izgubljenom jubavi, ili izgubljenim trenutkom u prošlosti. mislim da je prošlost moje najdraže vrijeme. jer sam obično tamo bila sretna...a opet i ovaj trenutak će za sekund il dva biti prošlost...
večeras je inspiracija izostala, valjda i ona spava u prošlosti... samo vam želim reći da je čovjekova vanjštinja samo mali dio njega, a sve ono ostalo skriveno je u prošlosti...

nedjelja, 30.04.2006.

zaista, smrti postajemo svjesni....

život stvarno piše čude priče...
evo ima već tjedan dana da nisam ništa pisala...jednostavno nisam imala volje.
u srijedu je umro jedan mladi čovjek. 23 su mu godine...bile... bili smo samo poznanici, radio je u discu i svi smo ga znali...volilo je motore i brzu vožnju. u srijedu navečer je nažalost bila prebrza... nesreća je bila tragična...sve se dogodilo u utorak navečer. zbog brze vožnje naletio je na auto, letio zrakom 10-ak metara i podleti pod drugo auto...već je tada bio slomio kralježnicu, lubanju, izgubi neke djelove tijela. ali je bio živ...helihopterom odveden u split u bolnicu. ujutro već svi znaju da je umro...tužno zar ne?
srida popodne sidimo na kavi na rivi ja, Perla i Prijatelj_1. pričamo o njemu i njegovoj smrti...bilo nam je žao, ali jednostavno smo bili daleko od toga i nismo osjetili tu prisutnost smrti...
petak je navečer...dolazim u Orebić. u zraku čudna tišina, ne čuje se muzika iz kafića, svi zamišljeni šetaju i nešto tiho šaputaju. nakon šetnje i malo vremena provedenog s Leptirom , čekam mamu da dođe po mene. sjedim na stepenicama, nedaleko od mjesta gdje je poginuo, tu i tamo prođe pokoje auto...osjeća se tišina, smrtna tišina...tada sam osjetila da njega nema više...
dolazim kući prelistavam novine... vijest o toj nesreći napisana je na dnu stranice Crne kronike, sa netočnim podacima. o njegovoj smrti ni riječi...
proći će godina dvije, sjetiti ćemo se ponekad da njega više nema, ali njegove roditelje, brata i djevojku meće napustiti onaj isti osjećaj tišine i smrti. oni će biti svjesni da njega više nema, da neće držati u naručju njegovu djecu. njegova djevojka će možda zavoljeti drugoga, udati se, ali će uvijek znati da je umro onaj kojeg je voljela, s kojim je planirala svoj život, djecu...
Zaista, smrti postajemo svjesni tek kada je ona jako blizu nas, kad osjetimo njenu hladnoću i zadah...kada nas prođe cijelom dušom i tijelom, tek da nas podsjeti da nismo vlasnici čak ni svoga tijela....

nedjelja, 16.04.2006.

SRETAN USKRS...

Prvo vam želim sretan Uskrs svima...
Čitala sam ovaj svoj post dolje i ne znam što mi se dogodilo, valjda sam malo pretjerala.ali bitno je to da sam se s prijateljicama pomirila, i da je sve bilo zbog lošeg trenutka...Ali Uskrs je svakako pridonio tom rješavanju problema, jer ga nisam željela dočekat u svađi...
Sinoć sam na misi razmišljala o puno toga. Nekako, svaki put u crkvi nađem neki mir, staloženost...U zadnje vrijeme sam pomalo zapostavila mise i crkvu, ali molitvu i Boga nikada. Molim se zaista svaku večer, u bilo kojem stanju. Ne slažem se sa svim stavovima crkve i propuštam mise, ali zato se ne osjećam manje kršćankom. Jer u Boga vjerujem. Mislim da bi se zaista osjećala prazno bez toga vjerovanja. Jer kome se onda obraćati, kome se povjeravati. Moja prijateljica ne vjeruje u to sve, kako ona kaže, i čudno joj je što se ja obraćam nečemu za što nisam sigurna ni da postoji... Ja sam sigurna da Bog postoji, u to sam se uvjerila u mnogim situacijama.
I sinoć u praznoj crkvi, dok sam molila pokoru nakon ispovijedi, osjetila sam da je On tu pokraj mene i da me sluša. Zato sam zatvorila oči i pomolila Mu se. Molila sam se samo da da snage i mira mojoj obitelji, da ostanemo složni i sretni. Jer sve ono materijalno dolazi s tim. A za sebe sam mu se pomolila, da mi pokaže pravi Put u životu i da mi pomogne na tom putu. Da me nikada ne ostavlja samu. Jer čovjek bez vjere je sam , kao otužna zvijezda koja se gasi na nebu prepunom zvijezda. A ako ne vjerujete jer niste vidjeli kažem vam:
Ni dušu ne vidimo, a vjerujemo da je svatko ima.
Ni ljubav ne vidimo, a zaista je osjetimo.

subota, 08.04.2006.

egocentrična? možda... pa što?

Neki dan sam čitala jedan tekst i pomalo me zaintirgirao.kaže da mlade djevojke najčešće traže osobe koje nalikuju njihovim očevima. i da osobe kojima su roditelji pružali previše ljubavi (iako mislim da ljubavi nikad dosta) isto takvu ljubav očekuju od partnera. s obzirom da mi je otac uvije bio uzor i da me stvarno puno voli, te uračunavši u to da sam i horoskopska riba koja traži neizmjernu ljubav dođem do toga da trebam partnera koji je spremam voljeti me bezuvjetno, podnositi moje hirove, biti uvijek uz mene, i čuvati me kao anđela. prema tome, mislim da takvog neću naći. onaj Jedini što me je volio, on je otišao od mene. pružio mi je sve a ja sam izigrala njegovo povjerenje. a danas kada sam ponovno u sretnoj vezi pitam se koliko smo mi jedno za drugo. možda su te dvije godine među nama previše, možda ja nisam dovoljno dobra za njega. sinoć sam počela tako razmišljat pa sam onda shvatila da sam dobra onoliko koliko mislim da jesam. mislim, imam nešto u glavi, dobra sam osoba, uspješna u svom mladom životu kao glumica, spisateljica, voditeljica(samo svemu dodajte pridjev amaterka:rolleyes)i znam volit...pa zašto ja onda nisam dobra za njega? ne znam, jednostavno mislim da nismo jedno za drugo. ali idem na ono da će vrime svoje pokazat...ili možda nemam dovoljno hrabrosti prekinuti, jer volim stalno biti u centu pažnje makar samo njegove!

a to me dovodi do drugog pitanja:jesam li ja egocentična osoba? zaista volim biti u centru pažnje, i prijašnji blog sam otvorila samo zato da bi me prijatelji čitali, ali sad mi to više nije bitno. jer ovo je jedino mjesto gdje mogu reći čak nešto i protiv svojih prijatelja, roditelja a da to nitko poznat ne čita.ali zaista volim biti u centru pažnje...volim se isticati svojim radom, volim dobivati pohvale, volim kad ljudi znaju tko sam. i znate da često pronalazim odgovor na ovo pitanje u svom djetinjstvu. mene roditelji stvarno jako vole, ali nikad nisam od njih čula previše pohvala.i možda sam sve što sam radila, u biti radila zbog toga da od njih čujem pohvalu. tek sada kad sam malo starija shvaćam da oni nisu uvijek bili uz mene jer su možda bili zauzeti zarađivanjem novca za naš bolji život. i nakon svega ja sam danas osoba koja zna razmišljati svojom glavom, i sve što sam učinila, učinila sam sama, nisu mi mama i tata stajali iza leđa i davali plave kuverte...a sad ako sam zbog svega toga malo egocentrična osoba...jebiga neka sam.ne kitim se tuđim perjem i mogu reći da se ponosim sobom...a znam i da su moji roditelji ponosni na mene...

ponedjeljak, 03.04.2006.

o mislima?!

kad bi barem već jednom izmislili jednu malu spravicu da sve moje misli iz glave baci na papir, ovako mi se ne da tražit končiće i vuć jednu po jednu misao van. a ima ih stvarno puno. stalno mislim na nešto, i gotovo uvijek mislim na nešto pozitivno. sve probleme jednostavno zaboravljam. ali zato navečer kada pođem spavati i zatvorim oči kroz glavu mi prođu svi ti problemi. pa onda mi srce počme brže lupati i moram popiti persen da se smirim i zaspim. naravno nije uvijek tako. to se događa samo kad mi se nakupi zbilja puno problema.
a inače toliko toga dnevno prođe kroz moju glavu, jednostavno puno razmišljam. ajme baš volim ovaj blog, mogu filozofirat koliko hoću. tek sam nedavno shvatila da u se ja(koja slovim kao otvorena i zaljubljiva osoba) nikada nisam potpuno nekome otvorila a zaljubila sam se samo jednom u životu. ali jednostavno ostavljam takava dojam jer uvijek pričam o ljubavi, tipovima i tome. ja jesam otvorena ali da počnem svojim prijateljima govorit koliko ja intenzivno osjećam, koliko jako volim nešto ili nekoga, koliko su mi neke stvari bitne u životu, mislili bi da sam luda. jer jednostavno osoba sam koja živi za svoje osjećaje, prema njima se ravnam, oni su mi poticaj, i inspiracija. bez osjećaja sam ništa.jednostavno pokušavam živjeti u ravnoteži između mog nestvarnog, sanjarskog svijeta, i ovog materijalnog, stvarnog.


i za kraj pisma koja mi uvik budi novu inspiraciju i nadu da život koji dolazi neće biti tako težak....


Ne daj se Ines,ne daj se godinama moja Ines.
Drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti...
Imala si vise ukusa od mene
tvoja soba... divota.
Gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,po poklonima,
pratila me sljedeceg jutra oko 9 do stanice
i ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Velegradsku padinu.
U večernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda slučajno uz vrucu rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prekrivena želja
tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja...
A tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao naranča, kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvecernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije,ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
i molim vas ako me tko traži...
Ne daj se ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
dali je to nepristojno u ovakvom času, Mozart, Requiem, Agnus Dei,
Meni je ipak najdrazi početak...
Raspolažem s jos milion nježnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima
vara, krade i napušta,
Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkazi večeru,prevari muža odlazeci da se počešljas u nekom boljem hotelu...
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce jos biti mladoti,ali ne više ovakve u prosjeku tisuću devetsto šezdeset treće,ja necu imati s kim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta će mi mladost tesko pasti,a bit ce ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.A ponovo počinje kisa,kao sto već
kisi u listopadu,na otocima.
More od olova
i nebo od borova.Udaljeni glasovi koji se mjesaju glas majke, prijatelja, kćeri , ljubavnice, broda, brata ...
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom, jos malo setnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines...

nedjelja, 02.04.2006.

kada se zaista zaboravlja?

ponekad je dovoljan samo jedan pogled onoga koga sam volila da bi sve palo u vodu. mislim sve ono u što sebe uvjeravam već dugo vrimena. zaista, mislila sam da sam ga zaboravila. volili smo se dugo i jako, prva je to ljubav bila koja se zaista pamti. ali hoću li ikad zaboraviti. znam da ovo zvući kao tužaljka ostavljene djevojke, ali je puno više od toga. to je pitanje koje je vjerovatno svatko od nas jednom sebi postavio. i zašto me je baš sinoć onako dugo promatrao kao da mi želi reći da nije još gotovo. je li, i hoće li ikada biti gotovo?

mislim da će moja nada umrijeti onoga dana dok budem išla do oltara u biloj vjenčanici. jer ću tada znati da povratka nema. a do tada, svaki put kad ga susretnem pitat ću se što se sve moglo dogoditi između nas. i tko kaže da se jednom neću okrenuti, naletiti na njegove usne, zaboraviti sve mjesece i godine patnje i potpuno se predati tim rukama.

i dok pišem ovo, dolazi poruka od onoga tko je sada u mome životu. koliko sam pravedna prema njemu? ja ne želim znati da je on još u mojim mislima, ne želim mislit da će se jednom možda nešto dogoditi. samo želim živjeti ne sjećajući se njegovog pogleda. nikad više...




Samo On zna

Prolaze dani, nekud lete godine,
I sve je isto, i sve nestaje.
A tebe nema, nema ni nas.
Sreća je prolazna, ljubav tvoja nezamjenjiva.
A život je tužan i tih,
Ti i ja. I prošlost.
I nema nas više.
I nema sreće.
Ostaju samo snovi.
O meni.
O tebi.
O nama.

I nisam sretna,ne mogu biti.
Ti si mi odnio sreću.
Sad imaš nju.
A mi? Nikad više.
Ili, možda jednom.
A možda nikad.
Opet kažem, život je
Tužan i tih.
Bez tebe.
Bez nas.
I nikad više.
Ili možda jednom.
Tko zna?
Samo On.
Njegovi putovi su čudni.

Možda jednom.
Opet.
Ti i ja.
Sretni.
Kraj mora.
Na kiši.
Možda.
Nadam se toj sreći.
Samo On zna.

02.04.2006. u 21:53 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.03.2006.

ako znaš bilo što

Azra - (Filigranski pločnici, 1982) - Ako znaš bilo što

ne znam što da radim sa sobom
na šta misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što

želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kažem - oh ti ludo jedina
poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što


Ima noći kada se te želim ljubiti, dugo, dugo.I želim da me držiš u svom naručju, kao dijete željno topline. I kao da osjetim tvoj dodir moju kožu prođu ježurci. I suza topla sklizne niz moje lice. Zaustavi se na usnama i nestaje. Uplile su je moje usne vrele, tako željne tvojih poljubaca. I zatvorim oči želeći jako da se stvoriš pokraj mene, jer moja dječija duša i dalje vjeruje da ako nešto jako želiš to se i ispuni. Ne otvaram oči još dugo, jer znam da se moja želja neće ostvariti. Lice vrelog od sunca, pokrijem se po glavi i zaspim. Bude me prve zrake sunca koje čine ovo divno jutro...sretna sam. Moja želja se ostvarila...bio si samnom u mojim snovima. I držao si me u naručju, ljubio mi vrele usne, i oči pune suza...

26.03.2006. u 21:56 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.